Mamino ćoše

Disciplina i kažnjavanje – gde roditelji greše?

Dečija disciplina – verovatno najmanje prijatan deo roditeljstva.U pitanju je jedan od najčešćih i najtežih izazova roditeljstva. Ali postoji razlika između discipline i kazne.

Da li ste se ikada zapitali sledeće: “Kako možemo disciplinovati decu bez upotrebe kazne?“

Ispostavilo se da upotreba kazne nije jedini ali ni dobar način za uspešno disciplinovanje deteta.

Hajde da vidimo gde najčešće grešimo i koje su razlike između ova dva modela.

Disciplina VS kazna

Disciplina je praksa osposobljavanja nekoga za ponašanje u skladu sa pravilima ili kodeksom ponašanja, tako da može usvojiti poželjno buduće ponašanje. Kazna je nanošenje patnje nekome zbog njegovog ranijeg ponašanja. Mnogi ljudi koriste disciplinu i kaznu naizmenično. Ali oni nisu sinonimi. Disciplina i kazna nisu iste stvari.

Disciplina znači podučavati, učiti, pokazati i objasniti kako se nešto radi. Ne treba kažnjavati da bi podučavao. Upamtite da razlika između kazne i discipline ide dublje od samog značenja reči.

Takođe, postoji razlika u tome kako mozak deteta reaguje na njih.

Kazna nije samo filozofski loša. Ona je zapravo štetna za mozak, a mi roditelji ne želimo da svojim nepromišljenim ponašanjem ostavljamo tako duboke posledite deci, zar ne?

Dakle, razlika između discipline i kazne je u tome što: Disciplina navodi mozak da razmišlja, samim tim nagoni dete da samo dolazi do zaključka o dobrim ali i lošim stranama nekih postupaka. A šta radi kazna, odnosno, kako utiče? Ona utiče na emocije, tačnije, na emocionalni deo mozga.

Kako ljudski mozak reaguje na strah?

Recimo, planinarite u divljini i iznenada, velika životinja iskoči ispred vas. Šta radite?

Ako ste poput većine ljudi, instinktivno biste napravili korak unazad bez razmišljanja. Zatim, izbliza, primećujete da je to samo razigran i ljubazan pas. Dakle, opustite se nakon što ste došli do zaključka da nema opasnosti.

Evo šta se dešava u vašem mozgu:

Opasnost pokreće alarm (i strah) u našem mozgu. Hormon stresa, kortizol, oslobađa se da osposobi telo za borbu. To se naziva mehanizmom borbe ili bega. Sve se to događa automatski, a da mi ne razmišljamo šta dalje.

Hajde da sve to povežemo.

Kazna je prisilna disciplina zasnovana na strahu. A učestali strah nije dobar za mozak. Evo u čemu je stvar:

Mala deca, posebno mališani i predškolci, su radoznala. Oni su ambiciozni i neustrašivi su. Ali oni ne znaju mnogo o sigurnosti. Ne razumeju zašto se od njih očekuje da se ponašaju na određeni način. Oni nemaju još uvek dobro rezonovanje stvari.

Dakle, mnogi roditelji pribegavaju upotrebi straha ili prinudnih mera kao što su telesno kažnjavanje, tajm-aut ili grdnju za disciplinovanje.

U jednom trenutku javlja se strah od kazne, a to dalje vodi u dublje probleme.

Imajte na umu da nisu samo kazne one koje mogu izazvati strah. Pretnja kaznom takođe može izazvati strah kod dece.

Roditelji koji su skloni kažnjavanju se nadaju da će strah usloviti njihovu decu da prestanu sa neželjenim ponašanjem i usvoje željeno. Ali… Uvek to ali… Činjenica je da preterani i česti stah može izazvati bezbroj problema kod dece… A da vi toga i niste svesni.

Foto: unsplash

Kada se strah često javlja, hronično povišen nivo hormona stresa dugoročno će detetu prouzrokovati ozbiljne zdravstvene probleme – može izazvati poteškoće u pamćenju i učenju, može potisnuti imuni sistem, može izazvati hipertenziju, depresiju i anksioznost…

Da li se i dalje “kunete” u efikasnost kazni i kažnjavanja dece?

Budući da je često kažnjeno dete stalno u alarmantnom stanju, detetova reakcija borbe ili bega lako započinje čak i kada se suoči sa blagom frustracijom.

Kada se to dogodi, emocionalni mozak postaje glavni bez učešća mozga koji razmišlja. Dete može emocionalno da reaguje glumom ili nekontrolisanim ispadima. Deca u ovim slučajevima ne mogu da regulišu i upravljaju svojim emocijama.

Naime, brojne studije otkrivaju da kažnjavanje ili oštra disciplina uzrokuju da deca trpe zbog slabije emocionalne regulacije i impulsivnijeg agresivnog ponašanja.

Emocionalna regulacija i samokontrola su neke od najvažnijih veština koje bi mala deca trebalo da nauče. Uticaj roditelja na sposobnost deteta da stekne te veštine je najvažniji.

Dete takođe uči da modulira osećanja prilagođavanjem i posmatranjem reakcija svojih roditelja. Ako su roditelji grubi kad god njihovo dete pogreši, dete nauči da bude grubo kad drugi pogreše.

Da li je to lekcija koju želite da vaše dete nauči?

Dok negativno ponašanje deteta dovodi do negativnog odgovora roditelja, kaznena reakcija roditelja takođe dovodi ili pojačava detetovo eksternalizujuće ponašanje.

Uticaji su dvosmerni. Ponašanje deteta i odgovori roditelja mogu se hraniti jedni drugima, stvarajući vrzino kolo. I šta se na kraju dešava? Ponašanje deteta može eskalirati do nasilnog nivoa u kasnijim godinama. A to je nešto što nijedan roditelj ne želi…

Sigurno se pitate:

„Ako ne kaznimo dete za neprihvatljivo ponašanje, kako da ga disciplinujemo i zapravo mu pokažemo kako treba da se ponaša?”

Za mnoge roditelje kažnjavanje je jedini način na koji znaju da siciplinuju svoju decu. Ali, prisetite se početka, disciplina znači podučavati…

Ono što brojne studije psiholozi i pedagozi savetuju jeste sledeće:

Budite model svojoj deci

Da li ste primetili da vas vaš ljubima ne oponaša kada nešto uradite? Ali vaše dete? Naravno da vas posmatra i da uči od vas.

Sposobnost učenja kroz posmatranje i oponašanje drugih jedinstvena je za ljude.

Naučnici su otkrili da određeni neuronski sistem u mozgu omogućava da imitiramo tuđe postupke kao i da razumemo namere akcije.

Ovo otkriće može delimično objasniti zašto je toliko važno da roditelji budu model svojoj deci po pitanju svega, ne samo ponašanja.

Stoga, ako želite da vaše dete poštuje, poštujete svoje dete. Ako želite da vaše dete bude ljubazno, budite ljubazni prema svom detetu. Ako ne želite da vaše dete udara, ne udarajte dete. Ako ne želite da vaše dete bude surovo prema drugima, ne budite surovi prema njemu.

Foto: unsplash

Kada se roditelji usredsrede na to da kazne koriste kao disciplinu, dete obično ne nauči pravu lekciju. Dete uči da bude nepoverljivo i osvetoljubivo. I zato upamtite – da bi se deci pomoglo da zaustave neželjeno ponašanje, prvi korak je razumevanje razloga za takvo ponašanje i rešavanje osnovnog uzroka.

Roditelji takođe treba da pomognu deci da shvate prirodne posledice sopstvenih postupaka. Koristite ohrabrujuće reči kao pozitivno potkrepljenje za motivisanje dece na konstruktivan način. Pričajte, puno pričajte i ne gledajte ih kao decu. Sa njima razgovarajte kao sa odraslim ljudima. Navodite primere, pokazujte na primeru, vodite računa o svom ponašanju, budite strpljivi i što je najbitnije, budite dosledni!

To Top